UVODNA REČ,
Živimo evo u tom 21 vom veku, veku treće industrijske revolucije, koju karakterišu brze promene tehnologije, industrijskih grana i, društvenih obrazaca .
Živimo u društvu industrijskog kapitalizma, pametne automatizacije, visoko razvijene tehnologije i evo stiže nam po vrh svega i veštačka inteligencija.
Brz razvoj, brze promene, brzi tempo, zahtevaju i brzo prilagođavanje novonastalim uslovima i amosferi rada, funkcionisanja i sticanja dobiti.
Svi ovi faktori deluju na ljudski mozak, na psihu tako što podižu nivoe stresa, tako da danas, u tehnološki visoko razvijenim zemljama imamo fenomen stresne radne atmosfere, gotovo u 95% slučajeva.
U većim gradovima, sam dolazak na radno mesto je stresan, zbog udaljenosti, saobraćajnih gužvi i opšte atmosfere „košnice“ koja tamo vlada, povratak takođe. Na radnom mestu smo izloženi konstantnim tenzijama, što potrebnim što nepotrebnim, poslodavci svesno generišu stresnu radnu atmosferu, kako bi vas održali „budnim“ odnosno maksimalno fokusiranim na radne zadatke koje obavljate. Rad pod takvim uslovima naravno, iscrpljuje kako vašu psihu tako i vaše telo.
U jutro odlazite na posao- stres, radite u konstantnim uslovima napetosti – stres, vraćate se kući –stres.
Žene su dodatno opterećene i kućnim poslovima kada dođu sa posla, ručak, deca, pranje, peglanje i td i td.
Muškarci su opterećeni računima, komunalijama, automobilskim kvarovima, jurnjava od maistora do maistora, kućne popravke, odvoženje dece u obdanište, dovoženje nazad. Sve ih je više koji rade i dodatne poslove, kako bi popunili kućne budžete. Da ne nabrajam dalje, sve to stvara kod supružnika jednu konstantnu dozu psihofizičkog zamora, sistem se preopterećuje, a stres je glavni krivac za to, definitivno.
Sve naše telesne ćelije trpe posledice dnevnog stresa, u njuima se nakuplja negativna energija, energija koja im predstavlja balast, smetnju, prepreku za normalno funkcionisanje, za ishranu i ćelijsko disanje. Metabolički procesi naših ćelija u stresnim uslovima postaju sve sporiji i sporiji, metabolizam holesterola, ćelijsko disanje, i čitav složeni Krebsov ciklus metabolizma zastaje i odvija se sporo.
I mi osećamo nekakav umor, težinu u nogama, rukama u glavi, u veče jedva čekamo da se spustimo na krevet i zaspimo.
Nije nam do seksa, umorni smo, da ostavimo to za sutra, i tako svako veće malte ne
San nam, međutim, ne donosi očekivano okrepljenje i ćelijsku regeneraciju. Budimo se mrzovoljni, treba nam dosta vremena „da dođemo sebi“, dodajemo jutarnju dozu kofeina, da nas što pre razmrda. I opet krećemo po sledeću dnevnu dozu stresa.
Tako iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, jurimo za poslom, za karijerom, za ratama kredita koji smo uzeli. Postajemo fanatični pušači, (stres nam je opravdanje) a bogami i alkoholičari jer nam navodno alkohol pomaže da se nosimo sa dnevnim problemima.
Žene su te koje se prve bude iz ovakve kolotečine, ne rade to svesno putem neokorteksa već na jedan za mnoge od nas čudan način komunikacije koji ću u daljem tekstu opisati.
Rekao sam već da su one takođe opterećene, poslom, stresom i kućnim obavezama i da će one pre nego muškarci odbiti seksualni kontakt, reći da su preumorne i da to ostavite za drugi put. Takvo ponašanje uslovljeno je radom i kontrolom neokorteksa, dela mozga gde se odvija razmišljanje i svesno planiranje radnji i poslova. Preumorna sam, danas sam se slomila od posla, ubio me je psihički onaj moron od šefa, saobraćajna gužva je bila neverovatna danas, ispeglala sam celu mašinu veša, nije mi ni do čega, a kamo li do seksa – njena su razmišljanja.
Jasno je da se ovde zanemaruje najefikasniji lek protiv stresa, lek koji eliminiše umor, lek koji regeneriše i podmlađuje sve naše ćelije, seksualni odnos i orgazam kao krajnji cilj i imperativ rekao bih. Ali o tome ćemo kasnije, najpre da ispričam priču o ZAGONETKAMA, jako je interesantna.